One world is enough for all of us

Dobrodošli na moj blog

26.11.2014.

Moj grad

Gledala sam svoj grad onako iz daljine. I kao slijep boje, kao gluv muziku i ja sam žudila za njim, onakvim kakav je bio nekada, gord, dobrodušan, veseo i brižan. Ali umjesto toga osjetih zadah mržnje, zbunjenosti i sirotinje. Osjetih nedostatak emocija. Poželim, zato, ponekad, da mu udahnem dušu, očajnički hoću da ga probudim, obojim bojama svoje mladosti. Tada bi , ruku pod ruku, on i ja, krenuli, od toga dana, od toga trena, dalje, nekom ljepšom stazom.

26.03.2014.

"Her"

"Her" je šta god ko o njemu rekao film koji pokreće mnoga pitanja. Neka stara, kad kažem stara mislim stara skoro pa koliko i ljudska vrsta, a neka pak nova, savremena. Prije svega tjera nas da se zapitamo šta je u stvari to što čini da se ljudi osjećaju usamljeno, poput Teodora, glavnog junaka. Šta ih čini udaljenim međusobno jedne od drugih? Mišljenje mnogih je da je tehnika ta koja je učinila da ljudi zaborave kako da razumiju druge, kako da ostvar zdrav kontakt sa njima. Da li je tehnika suštinski ta koja je glavni uzrok otuđenju? Na kraju krajeva kako jedna najobičnija stvar, mašina može da mijenja ljude i ljudsku svijest o sebi i okolini? Moglo bi se reći da je kada je u pitanju Teodor ona doprinijela upravo njegovom "ozdravljenju", posmatrano sa određenog aspekta. Prateći njegova raspoloženja u određenom momentu može se zaključiti da je upravo u odnosu sa operativnim sistemom doživio neke vrlo lijepe trenutke i osjetio, što po se po njegovim reakcijama da primijetiti,nešto što ranije nikada nije. Koliko je bitna činjenica da je sve to virtuelno i kakve su karakteristike samog tog virtuelnog odnosa o tome bi se svakako dalo raspravljati. Bilo kako bilo ono što mi se posebno dopada je ta neusiljenost, lagan, sasvim spontan niz dešavanja sa krajnje neizvjesnim krajem koji nas ostavlja zamišljene, pomalo melanholične, ali opet ne pretjerano razočarane.

01.12.2013.

Jednom sam sanjala da imam nešto

Jednom sam sanjala da imam nešto. Ni slutio niko nije, šta me to muči toga dana, Smijali su se, pričali, živjeli, a meni je bilo do nečeg drugog. Jedan mi osmijeh krasio dan, a bližilo se proljeće. kako sam samo voljela kišu, tog dana mutnog i hladnog. Kunem se, nikad mi nije prijala tako. I šta sam još mogla u času tom Da zaboravim i nista više. Sve drugo, znam, bio bi grijeh. Al zalud kad nisi htio, da napustiš moje misli. Tog, i svih drugih dana, nastanio se nemir u moje snove. Mislila sam proći će, k’o i sve drugo. Ne bih preživjela, da saznaš bilo šta, Te zato čekam,čekam i čekam...da prođe.da budem slobodna ponovo...

01.12.2013.

Dokumentarni film "Češki san" -analiza

Postoji teza da veliki broj ljudi najčešće djeluje potpuno protivno razumu, čak i onda kada su ubjeđeni da rade na sopstvenu štetu. Ako su ikada i postojali određeni protivargumenti, ovim projektom češki studenti uklonili su ih sve do jednog. Postavlja se pitanje šta je to što dejluje tako snažno da skoro nekritički prihvatamo čak i ono za šta znamo da nije dobro i da nema nikakvu realnu vrijednost? Aktivnost koja je u stanju da djeluje na čovjeka tako da jedan dan govori sve najgore o nečemu tvrdeći da je to poslednja stvar koju bi poželio, a već sledećeg dana svim snagama nastoji da ista ta stvar bude u njegovom posjedstvu, u današnje vrijeme zove se xafsing i promocija. xxxing je sastavni dio ljudske zajednice praktično od vremena njenog nastanka. On se, istina, nije uvijek pojavljivao u istom obliku, ali je njegovo prisustvo poznato oduvijek. Ono što je takođe nepobitna činjenica, a što je ovaj film i praktično dokazao, je nevjerovatna moć koju posjeduju reklamne kampanje. Skoro svako od nas je tu moć bar jednom u životu osjetio na vlastitoj koži. Istina, da bi ostvarila svoj cilj, xafsinška kampanja mora da bude savršena i do detalja isplanirana i da sadrži brojna istraživanja tokom kojih se nastoje upoznati želje i navike ciljne grupe prema kojoj je usmjerena. To je jasno prikazano i u filmu. xxxinški stručnjaci daju savjete pokretačima projekta koje riječi da koriste na plakatima, kako da se obuku, pa čak i kakav izraz lica da naprave na fotografijama. Sve u cilju da izgledaju ozbiljno, i prije svega uvjerljvo. Ako se to obavi na zavidnom nivou, ljudi su spremni skoro na sve, pa čak i da odu na otvaranje nepostojećeg tržnog centra kako što je to ovde slučaj. To su činili upkos tome što u podsvijesti znaju da su niske cijene koje su bile predstavljane u katalozima i na drugim promotivnim materijalima prevara, sto su neki i jasno rekli u momentima kada su ih intervjuisali. Skoro svi su naglasili da su natpisi „Ne idite tamo“, „Ne trošite“, „Ne kupujte“ i sl. bili jedan od faktora koji su uticali na to da čine upravo suprotno, iako su sve te parole u suštini bile krajnje dobronamjerne i istinite. Sudeći prema ovome, čini se da su inat i zabrane veoma podsticajna sila koja veoma lako natjera ljude na bilo kakvu vrstu akcije. Jedna od najupečatljivijih i najreprezentativnijih scena je ona u kojoj ljudi i nakon što su jasno uvidjeli da se radi o prevari i dalje nastavljaju da se približavaju „tržnom centru“. Ako ovo prebacimo u polje politike, izbora i izbornih kampanja možemo jasno povući paralelu između birača koji uprkos tome što jasno i nesumnjivo znaju da je većina onoga što političati pričaju i obećavaju laž i dalje uzorno plaćaju sve svoje poreze, savjesno ispunjavaju obaveze prema državi i izlaze na izbore. Većina to obavlja uz nezaobilazno gunđanje, pasivno i tiho protestvovanje ili u najboljem slučaju dijalogom sa drugima koji imaju isto mišljenje. Ali konkretna akcija kojom bi dali do znanja skoro uvijek izostane. Na kraju uvijek obave sve što se od njih zahtijeva ili očekuje. Da je film ispunio svoj cilj ne postavlja se pitanje, međutim svakako je upitan način na koji su ovi studenti nastojali da dokažu svoju tezi o potrošačom mentalitetu i djelovanju xafsniških kampanja. Polovina javnosti je dovodila u pitanje njihovu akciju smatrajuću prevarom to što su učinili. Međutim, šteta koju su pretrpjeli ljudi nije nikakva cijena u odnosu na zaista efikasno istraživanje koje je sprovedeno ovom prilkom.

01.12.2013.

Ne sasvim obična priča

- “Petre, opet si tamo, zar ne?”, začuo je meki glas, kao blago buđenje iz sna. - Pomalo usiljeni smiješak na njegovom licu posla konkretniji i iskreniji odgovor nego bilo kakve riječi. - “ Podsjeti me još jednom molim te kako sam te sreo, i prije svega čime sam zaslužio da budeš pored mene, istina kasno, ali ipak…Znam koliko si puta već odgovorila na to pitanje, to je jedino što želim da slušam u ovom času, jer sve drugo bilo bi besmisleno. U stvari reci mi samo kako to da me tako beskrajno razumijes kad niko dosad nije” - “Zar je to bitno?” - “U pravu si, i nije”, reče Petar zagrlivši je nježno ne spuštajući pogled sa nebeskog svoda. Izgledalo je kao da nešto čeka, kao da će se upravo gore svakog časa odigrati najvažnija stvar u njegovom životu. “Sjećam se kad sam promatrao mjesec, zvjezde i oblake razmišljajući kako je to jedino zajedničko što imamo. Pitao sam se da li i ti nekada baciš pogled gore, onako čisto iz dosade, ili možda da pogledas da li će padati kiša. I pitao se ako nam je pogled na istoj stvari i ako su nam misli iste, bar u jednom trenutku, da li to znači da smo mi u stvari zajedno. Tješio sam se pozitivno odgovarajući sam sebi, iako sam znao kakva je realnost. Znao sam kakva je i upravo zbog toga i nisam htio da budem dio nje. Nisam htio da me zarobi u svom kavezu. Znao sam koliko je opasan zlatni kavez mašte ali mi je ta vrsta zarobljeništva više odgovarala. Znao sam racionalnim dijelom svog bića da nemam ništa, a vjerovao da je tu sve što mi je potrebno, jer sam tako želio. A sada kada je sve što trebam zaista tu, ja nemam ništa, odnosno vjerujem da nemam ništa a to je jedino bitno, zar ne? Stvarnost i mašta su stopljene u mojoj svijesti, ja ih vidim kao nerazdvojne. Naši razgovori i ono kako sam te ja vidio za mene su bili jedina relanost. Sjećaš li se kako si samo naivno prosipala te svoje rijeći, kao sa svakim drugim, potpuno nesvejsna toga da si njima ispunjavala čitavu jednu dušu, i da si čitav jedan kosmos sreće stvarala, dragocjen i veličanstven. Riječi kao riječi mislila si, sječas li se toga?”, upita Petar ne očekujući odgovor. Spustivši pogled pogleda u Marijino lice, i u polumraku je mogao da nazre jednu suzu zastalu u njenom oku, zarobljenu. Njihova priča mogla se nazvati raznim imenima, samo ne običnom. ... Zaplakao je snažno. Po ko zna koji put citav život odnosno ono što nije imao mu je proletjelo ispred očiju, i to u jednom jedinom trenutku, kako to uvijek i biva. Besciljno je lutao gradom i postavljao pitanja koja svaki dan postavlja sam sebi. Bio je svugdje, bio je sve, imao je ono sto je htio, sto je zelio i trebao, na tren, doduše, i u mašti ali u je to bilo dovoljno. Sve do sad. A ove večeri i noći dešavalo se nešto čega se bojao čitav život. Njegovi snovi...gubili su se, nestajali blijedili kao od sunca života. Jednostavno je bilo prejako. Ničega više nije bilo tamo, u njegovom svijetu. Ni osmijeha, ni dodira, ni pogleda ni tihe melodije što ga uvijek smiri. Sva tuga što je prelazila u sreću i davala mu razlog za život stopila se sa ništavilom, prazninom i beznadežnošću. I njegov plač pretvorio se u jecaj što ga je gušio. Nije ga bilo stah, nije bio ni tužan. Jednostavno, nije osjećao ništa. To što je bio tu, među ljudima, gdje je oduvijek i htio da bude i što ga je u suštini uvijek veselilo, i što je mogao da osjeti kapi kiše na svojoj koži i da pozdravi divan puni mjesec na nebu, ništa mu više nije značilo. Sve to nije ga nimalo radovalo. Ugledao je djevojčicu, od 5-6 godina sa roditeljima kako radosno gleda u izloge sa igračkama i pokazuje na jednu lutku sa kikicama i kariranom haljinom, ali joj pažnju u skoro privlači jos par divnih primjeraka igračaka koje bi sigurno svako dijete poželjelo da ima. Mehanički joj je uputio osmijeh dok je prolazio pored nje a ona je samo preletjela pogledom preko crta njegovog lica i nastavila da razgleda okolo. Sjetio se odjedom kakav osjećaj je u njemu izazivao dječiji osmijeh i pomisao na njihovu blaženost i bezazlenost njihovih misli i radnji. Skoro bi zaplakao svaki put kad bi pomislio kako bi volio samo na tren da može da povrati svijest jednog klinca, i da vidi svijet njegovim očima. Svaki put bi veoma brzo shvatio da njegova razmišljanja i nisu toliko daleko od dječijih ali da ga muči najvise to što nema sa kim da ih podijeli. Problem je bio u tome što je teško, tačnije nikada nije nailazio na ljude koji mogu da razmišljaju i komuniciraju bez zadnjih pomisli. Par puta je u nekome vidio tu naivnost i neopterećenost o kojoj je sanjao. Ali je nažalost svaki put nalazio samo u tragovima. Toliko je slušao o dobroti, idealima, ljubavi i sličnim stvarima a toliko malo je nailazio na njih. Svuda okolo ljudi samo troše riječi, i ništa više. Većinu razgovora on je vidio upravo kao bespotrebno trošenje riječi. Skoro da je žalio za svakom tom potrošenom riječi i svaku je u tišini sahranjivao razmišljajući o tome kako bi mnogo manje, ali pravih riječi moglo da bude korisno i koliko duša bi one mogle da izliječe, a ako bi samo jednu spasili od patnje, samoće i ružnih misli to bi već bio ogroman uspjeh. Čak i tišina, blažena tišina koja sve govori iz poneki uzdah mogla bi da učni mnogo više dobra nego sva ta gomila beskorisnih, uludo potrošenih riječi. Eto, tako je on to vidio. Iako nije bio u potpunosti siguran da takvo shvatanje nije bilo samo puka posledica njegove usamljenosti. Šta ga je navelo na takvo razmišljanje nije mogao da dokuči. Uglavnom, toliko je puta uzivao kada uoči nečiji pogled iza koga je slutio priču. Ljudsku, iskrenu priču o ljubavi, strasti, boli, sreći ili ko zna čemu sve ne. Uostalom nije ni bitno. Volio je da sluti da još uvijek postoje te divne čiste i snažne emocije koje u paznim svakodnevnim razgovorima nije mogao da prepozna. Kroz takve razgovore mogao je da zaključi da ljudi brinu samo o trivijalnim i po njegovom mišljenju toliko beznačajnim stvarima.

08.09.2013.

daleko...

Eh kako samo glupo i naivno misle oni koji smatraju da ne može nikako da ti nedostaje neko koga ne znaš ili za koga i ne znaš da postoji...Toliko griješe...Da je samo sve moglo biti drugačije, ne znam kako...Ti si moj najljepši san i moje buđenje iz sna, moja realnost. Da mi bar misli nisu ovoliko zbrkane, baš kao i rečenice...I opet pišem tebi pitajući sebe...Da barem mogu da se nasmiješim i budem spokojna što znam da postojis na nekom kraju planete, ali umjesto toga tužna sam jer znam da nikada necu vidjeti svoj odraz u tvojim očima dok čekam tok sudbine potpuno mirna, bez ijedne sumnje i bez najmanjeg straha... …Nedostajes mi, od kad me prvi jutarnji zrak probudi pa sve dok se ne uspavam tokom beskrajnog prebrojavanja zvijezda na vedrom nebu. Nedostaje mi neko koga I ne poznajem. Neko ciji miris, ni nacin govora nikada nisam upoznala. Svjesna sam da je sve samo varka moje svijesti, moje maste, jer kazu ne mogu nam nedostajati oni koje ne poznajemo. Ali s obzirom da su za mene ti zakoni racionalnosti ionako uvijek bili beznacajni, tako je I sada to potpuno nebitno. Sve u svemu meni I pored svega, nedostaje osjecaj da plovimo zajedno, onuda kuda to zelimo. To, da, dok citam ono sto si napisao, svjesna da sve to moze biti samo ono sto ti pretpostavljas da ja zelim da cujem, imam osjecaj da se samo nismo culi I da pokusavamo da nadoknadimo to malo vremena koje nismo proveli zajedno, a da smo, inace, zauvijek bili zajedno, nije ni bitno gdje, ni kada. I osjecam da bih u trenu mogla prozvati gomilu sjecanja, nasih zajednickih trenutaka, u stvari, osjecam da je svaki trenutak moga zivota bio ispunjen tvojim prisustvom. Nisam te mogla dodirnuti, ne ustvari, ali je ipak tvoj zagrljaj uvijek bio tu, I kada sam plakala, I kada sam se smijala, I kada sam bila zamislljena…cak I onda kada sam ceznula za tvojim rukama, sada osjecam da su ustvari bile tu sve vrijeme…I tvoj pogled ...kao da sam I tvoje cutanje osjecala, a mislila sam da je to samo odjek mojih razmisljanja…

16.06.2013.

Good Vill Hunting

"Ako te pitam nešto o umjetnosti ti ćeš mi dati i najsitniji detalj...iz svake knjige o umjetnosti ikada napisane. Mikelanđelo? Znaš mnogo o njemu. Njegov životni rad, političko opredjeljenje. Njega i papu. Njegovu seksualnu opredjeljenost. Sve što je radio, zar ne? Ali se kladim da mi ne možeš opisati miris Sikstinske kapele. Nikada nisi zaista stajao tamo i gledao taj predivni plafon. Gledao to. Ako te pitam nešto o ženama, vjerovatno ćeš mi dati cio spisak tvojih omiljenih...Ali mi ne možeš reći kako je to kad se probudiš pored žene...i osječaš zaista srećno. Ti si opasan klinac. Ako te pitam nešto o ratu ti češ mi početi sa citiranjem Šekspira, zar ne? "Još jednom u probodor, prijatelji dragi." Ali ti nisi bio ni blizu nekog rata. Nikada nisi u krilu držao glavu najboljeg prijatelja...i gledao ga kako kroz poslednji izdisaj vapi tebi za pomoć. Ako te pitam nešto o ljibavi vjerovatno ćeš mi citirati neki sonet, ali ti nisi nikada gledao u ženu i osjećao se potpuno ranjivo. Nisi znao nekoga ko te može oboriti svojim pogledom. Osjećao da je Bog poslao Anđela na Zemlju samo za tebe, koji će te spasiti iz dubina pakla. I ne bi znao kako je to biti njen anđeo, i pored svega čuvati svoju ljubav za nju. Pored svega.Pored raka. I ne bi znao kako je kada spavaš, čekaš u bolničkoj sobi...dva mjeseca, držiš je za ruku, jer doktori vide u tvojim očima...da se termin "vrijeme posjete" ne odnosi na tebe. Ne znaš ti šta je pravi gubitak jer se to dešava samo kada voliš nekoga više nego što voliš samog sebe. Sumnjam da si se ikada usudio da nekoga voliš toliko mnogo"

02.04.2013.

Borimo se svojim talentima i dobrotom!

Zar zaista treba da odlučuju o svemu samo i isključivo oni koji nisu imali priliku da vide strah u očima žrtava rata, i njihovu najstrašniju patnju? Zar treba baš njima da bude prepušteno sve? Pa zar oni uopšte imaju pojma i o čemu? Kad neki od njih nisu ni spoznali suštinski užas rata, sa druge strane, a drugi su pak posmatrali ljudsku patnju monstruozno uživajući u tome. Zar treba samo o njima da se govori i samo njima da se poklanja pažnja? I neka mi neko objasni ko su to zaista heroji u ratu, odnosno ratni heroji, kako ih inače zovu? Zar takvo nešto zaista postoji??? Ko su oni? Možda ona gomila jadnika kojima je rat donio život bez noge, ruke, ili nešto slično. Ne želim ni da govorim o ožiljcima na duši. Jesu li heroji oni koji su tada bili djeca koja i danas imaju noćne more, neuroze, psihoze i brojne vidove asocijanog ponašanja? Zar se neko takav, ko je samo igrom sudbine i pukim slučajem uopšte opstao živ, i koji ima minimalne šanse da se nosi sa takvim problemima, naročito u današnjem društvu, može nazvati bilo kojim vidom heroja? Ili su možda heroji oni koji su branili svoje do zadnje kapi krvi i po svaku cijenu? Oni bi možda mogli da ponesu tu titulu, ali u mojim očima oni su samo ljudi koji su natjerani silom prilika postupali jedino kako su mogli, jer drugačije nisu znali. Možda da se sada posle toliko godina ne ubijamo u njihovo ime, već sljjedimo njihov primjer na današnjem bojnom polju, nauci, kulturi i sl. Možda bi i oni mogli i zvanično da ponesu titulu heroja. Ovako su smo junaci koji su pali ni za šta i ni za koga. Branili su i odbranili komad teritorije za buduća pokolenja, a ta pokolenja ne da ne poštuju to nego se na sve moguće i nemoguće načine trude da unište identitet i čast svog komada zemlje. Pričaju oni, naravno. Uzvikuju, kolju, i tuku drugačije, e to znaju. „U čast naših heroja!!!“ –kažu. E pa ako mislite da je to što oni hoće da vi danas radite, zapitajte se, ako imate čime, zar nije to upravo ono što su nepriatelji tih vaših heroja radili a ne oni sami. Zar nisu neprijatelji bili ti koji su mrzili, i uživali u smrti drugog i drugačijeg??? Znači radite isto što i „zlikovci“. Pjesma, narodna pjesma, prava narodna pjesma, igra bilo koje vrste, rima o ljubavi, različitostima koje nas spajaju, knjiga, riječ, roman o našoj gori, našim rijekama, našim ljudima, pravim ljudima, domaćinima, našoj rakiji, našoj plahovitosti, vicevima, pokazivanje želje da želimo bolji svijet... to je oružje koje treba da uzmete. Time svom snagom udarite sve okolo slobodno, najjače što možete. Napunite maštu, zdravu ambiciju i srce oprostima a ne puške i pištolje! U suprotnom ćemo još ko zna koliko gledati iste strahote koje kao da želimo da gledamo. E pa zato ja, koja sam bila kao i mnogi takoreći sa druge strane rata imam pravo da govorim o onome šta mene boli. Znam da niko i ništa ne može promjeniti činjenicu da se nikada neću sjetiti očevog dodira. Nikada nikog neću moći nazvati tim imenom, i znam koliko mi to nedostaje. I sve bi mi lakše palo samo kad bih znala zašto? Jedino što znam je da to nipošto nije razlog da poželim da bilo ko osjeti i proživljava to isto. Naprotiv, poželim da učinim sve što je u mojoj moći da se takvo nešto ne dogodi i drugome. Zar mogu da želim nešto takvo bilo kome kad znam koliko bola to nosi sa sobom, kad svako jutro, svako veče osjetim svu muku te praznine koju je život bez njega u meni napravio? Kakvog bi to imalo smisla??? Za mene nikakvog. Znam ja da jemasa ta koja se poslednja za sve pita. Znam odlično da upravljaju sa nama I našim mozgovima na vrlo prefidan a s druge strane I providan način. Ali znam I da nas je više I da ih možemo pobjediti, da to tako ne bi trebalo da bude. Znanje I svijest, prava svijest, to je ono što se oni uporno trude da ne posjedujemo I uspješni su u tome. Znaju da kada bi samo mrvicu toga stekli mogli bi da ih savladamo u tren oka. Ako bi shvatili šta je za nas dobro I da to nikako nije ono što nam oni govore da jeste .

27.03.2013.

Virtuelna stvarnost je sve za šta znam

Nemam pojma o čemu se radi, ali ponovo me je razveselila jedna najobičnija poruka. Mislim drugi bi možda smatrali da je obična, ali meni očigledno znači mnogo. Dugo vremena osjećala sam se prazno i mislila da nema toga što bi me makar na tren ispunilo. A onda...bez imalo pretjerane dramatike, bura u meni, bura sreće, oduševljenja, ma osjetila sam život, ukratko, kao i svaki put kad vidim njegovu poruku. Nikada ga nisam vidjela, ne znam boju njegovih očiju, njegove navike, omiljenu hranu u tako to. Neko bi rekao ne znam ništa. Ali (bar mislim da) znam ono najvažnje, njegove riječi i kroz njihi slutim njegove snove. Možda su idealizovani, lažni, možda su totalnoj suprotnosti sa onim što zovu stvarnost. Ali to ne sprečava da me svaki put oduševi jednostavnošću, sigurnošću, pozitivnošću koju nisam osjetila ni kod jednog sagovornika iz "stvarnog svijeta". Možda je samo stvar u tome da nisam osjetila živo prisustvo, jer je to kažu bitno, ali opet kažem, da li je stvarno bitno. Da li je to bitno i da li to umanjuje činjenicu da ja pronalazim ni manje ni više nego smisao života u činjenici da sam našla nekoga ko će razmišljati upravo onako kako sam oduvijek zamišljala da treba. Ne znam kako to definišem, ali nije baš uobičajeno. Pitam se da li se to još nekome nekad desilo...

15.03.2013.

Tajna

Jednom sam sanjala da imam nešto. Ni slutio niko nije, šta me to muči toga dana, Smijali su se, pričali, živjeli, a meni je bilo do nečeg drugog. Jedan mi osmijeh krasio dan, a bližilo se proljeće. kako sam samo voljela kišu, tog dana mutnog i hladnog. Kunem se, nikad mi nije prijala tako. I šta sam još mogla u času tom Da zaboravim i nista više. Sve drugo, znam, bio bi grijeh. Al zalud kad nisi htio, da napustiš moje misli. Tog, i svih drugih dana, nastanio se nemir u moje snove. Mislila sam proći će, k’o i sve drugo. Ne bih preživjela, da saznaš bilo šta


Noviji postovi | Stariji postovi

One world is enough for all of us
<< 03/2018 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728293031