One world is enough for all of us

Dobrodošli na moj blog

17.03.2018.

Pitanja bez odgovora

Javljaju mi se neke veoma jake emocije koje ne mogu da objasnim. Razgovori sa osobom koju nikada nisam vidjela značili su mi mnogo. Neopisivo mnogo. Osjećala sam kada smo pisali da pronalazim sebe, kao da sve dobija svoje mjesto. Ljudi, događaju, moji raniji osjećaji, sve je dobilo značenje. Osjećala sam ogromnu, ničim izazvanu tugu što ne mogu da dodirnem tu osobu, makar da sjednemo jedno pored drugog. Nisam mogla, i dalje ne mogu, da objasnim sve to sebi. Dopisivali smo se neko vrijeme i sve je ostalo na tome, jer sam shvatila da tako mora da bude. Boli i dalje, manjim intenzitetom. I dalje želim da se naš susret dogodio u realnom svijetu bar na tren da znam konačno da nismo jedno za drugo, ili da jesmo ali da nikada neće biti ništa između nas jer nismo spremni na to ni jedno ni drugo. Da mu očima i prstima pokušam reći sve ono što preko računara nikada neću moći. Sada dan po dan živim pokušavajući da nastavim, i da na to gledam kao na nešto što je završeno i što mora da ostane iza mene. Nikome nisam pričala o tome. Ponekad mislim da bi mi bilo lakše da jesam, ali mislim da ne bih nikome uspjela da objasnim sve ono što sam osjetila, jer mi je vrlo teško i sama sebi to da opišem do kraja. Mislila sam jedno vrijeme ako mu pišem ali pokušam što manje da osjećam ono što on meni piše da će lagano da se ugasi ogromna sreća kada se čujemo i osjećaj da me razumije kao niko do sada. To nije uspjelo do kraja. Ono što je najvažnije je da sam čvrsto i definitivno odlučila da to sačuvam u sebi i sa time nastavim dalje. Ostaće uvijek pitanja ali mislim da je sve tako moralo da bude. Možda neka pitanja moraju da ostanu bez odgovora.

One world is enough for all of us
<< 03/2018 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728293031