One world is enough for all of us

Dobrodošli na moj blog

18.03.2018.

O tišini

Danasnji dan mi se nije činio kao pogodan za bilo kakve dublje analize. Jednostavno sam uživala u trenucima i onome što su donosili sa sobom, bez previše razmišljanja. Željela sam da vjerujem da sam zaslužila trunku mira. Veče ipak nosi sa sobom težinu kao i obično. Dođu misli o odgovornosti, o tome koliko sam efikasna, tačnije koliko nisam. Voljela bih da imam posao. Ovo za šta sam se školovala sam radila godinu dana i nije mi se nimalo svidjelo. Potpuno je novo iskustvo u odnosu na ono što smo učili na fakultetu. Ne znam kako bih uticala na to da poboljšam kontakte sa ljudima. Moram puno da učim o tome. Tip sam osobe koji će te sa pažnjom slušati i, u većini slučajeva ako ne i uvijek,u potpunosti ti pri tome posvetiti pažnju, u smislu da ću se potruditi da ti dam neki savjet ako ti je neophodan i slično, ili da te utješim. Sve u svemu mislim da u potpunosti razumijem ljude, u stanju sam da se na momenat stavim u poziciju sagovornika i osjetim ono što on osjeća. S druge strane ako treba da kažem nešto o sebi, to ide mnogo teže. Nekada svjesno ne želim da ispričam nešto jer se bojim rakcije, ili mislim da neću biti shvaćena a nekada jednostavno ne znam da iskažem. Kao da ne znam tu granicu, ako uopšte postoji, kako i kada nekome ispričati nešto. Svima je čudno što ja mogu mnogo da ćutim. Jednostavno nemam potrebu da pričam. Nekada bih samo sjedila sa nekim ili sama i ćutala. Kada nekoga upoznam tek, naravno pričam, ali se držim na distanci prilično. Da li je zaista nemoguće komunicirati tišinom, energijom, osjećajima?

18.03.2018.

Nešto o nama

Treba razbiti krug u kojem se krećem i pronaći novu putanju. Potrebno mi je a ne znam kako to da učinim. Danas sam na par trnutaka osjetila da je sve na svome mjestu. Po ko zna koji put sam pomislila kako moram da mislim malo više na sebe i ono što mi treba i što osjećam. Poželim često da znam šta je ispod maske koju ljudi nose. Vjerujem da većina nije u potpunosti onakva kakvim se predstavljaju. Da li je to dobro i neophodno. Mislim da ne bi bilo dobro ipak kada bismo uvijek i sa svima bili potpuno otvoreni. Ne bi to bilo ni dobro a ni jednostavno, jer mislim da često nismo ni sami sa sobom otvoreni. Malo čitajući, a malo i upoznajući ljude otkrih da se u jednom čovjeku krije nezamislivo mnogo osobina, osjećaja...

17.03.2018.

Pitanja bez odgovora

Javljaju mi se neke veoma jake emocije koje ne mogu da objasnim. Razgovori sa osobom koju nikada nisam vidjela značili su mi mnogo. Neopisivo mnogo. Osjećala sam kada smo pisali da pronalazim sebe, kao da sve dobija svoje mjesto. Ljudi, događaju, moji raniji osjećaji, sve je dobilo značenje. Osjećala sam ogromnu, ničim izazvanu tugu što ne mogu da dodirnem tu osobu, makar da sjednemo jedno pored drugog. Nisam mogla, i dalje ne mogu, da objasnim sve to sebi. Dopisivali smo se neko vrijeme i sve je ostalo na tome, jer sam shvatila da tako mora da bude. Boli i dalje, manjim intenzitetom. I dalje želim da se naš susret dogodio u realnom svijetu bar na tren da znam konačno da nismo jedno za drugo, ili da jesmo ali da nikada neće biti ništa između nas jer nismo spremni na to ni jedno ni drugo. Da mu očima i prstima pokušam reći sve ono što preko računara nikada neću moći. Sada dan po dan živim pokušavajući da nastavim, i da na to gledam kao na nešto što je završeno i što mora da ostane iza mene. Nikome nisam pričala o tome. Ponekad mislim da bi mi bilo lakše da jesam, ali mislim da ne bih nikome uspjela da objasnim sve ono što sam osjetila, jer mi je vrlo teško i sama sebi to da opišem do kraja. Mislila sam jedno vrijeme ako mu pišem ali pokušam što manje da osjećam ono što on meni piše da će lagano da se ugasi ogromna sreća kada se čujemo i osjećaj da me razumije kao niko do sada. To nije uspjelo do kraja. Ono što je najvažnije je da sam čvrsto i definitivno odlučila da to sačuvam u sebi i sa time nastavim dalje. Ostaće uvijek pitanja ali mislim da je sve tako moralo da bude. Možda neka pitanja moraju da ostanu bez odgovora.

17.03.2018.

Kiša kao izgovor

Volim kišu. Možda mi je draža ova u periodu nakon kojeg dolazi proljeće od one jesenje ali mi je draga svakako. Nekada na mene djeluje veoma umirujuće. Ne znam zašto ali mi je nekako puno draže da čitam, gledam filmove i da se bavim bilo kakvim vidom meditacije kada je tmurno i kišovito. Valjda imam osjećaj da je normalno da se ljudi tada manje kreću, da generalno treba da bude manje dešavanja bilo koje vrste. To naravno nije tačno, ali je takvo mišljenje u skladu sa mojim pasivnim karakterom. Pokušavam svaki dan da radim što više korisnih stvari i da na taj način ispunim dan. Međutim, u svemu tome sam se izgubila. Izgubila sam putanju. Ne vidim jasno nikakav konkretan cilj pa samim tim i sve te aktivnosti nekako nemaju baš pravi smisao odnosno ne vrše svoju funkciju. Imam osjećaj da ako napredujem ili barem smislim neki plan kako bih mogla da napredujem sve to nestane i sve moram ponovo.

One world is enough for all of us
<< 03/2018 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728293031