One world is enough for all of us

Dobrodošli na moj blog

18.03.2018.

O tišini

Danasnji dan mi se nije činio kao pogodan za bilo kakve dublje analize. Jednostavno sam uživala u trenucima i onome što su donosili sa sobom, bez previše razmišljanja. Željela sam da vjerujem da sam zaslužila trunku mira. Veče ipak nosi sa sobom težinu kao i obično. Dođu misli o odgovornosti, o tome koliko sam efikasna, tačnije koliko nisam. Voljela bih da imam posao. Ovo za šta sam se školovala sam radila godinu dana i nije mi se nimalo svidjelo. Potpuno je novo iskustvo u odnosu na ono što smo učili na fakultetu. Ne znam kako bih uticala na to da poboljšam kontakte sa ljudima. Moram puno da učim o tome. Tip sam osobe koji će te sa pažnjom slušati i, u većini slučajeva ako ne i uvijek,u potpunosti ti pri tome posvetiti pažnju, u smislu da ću se potruditi da ti dam neki savjet ako ti je neophodan i slično, ili da te utješim. Sve u svemu mislim da u potpunosti razumijem ljude, u stanju sam da se na momenat stavim u poziciju sagovornika i osjetim ono što on osjeća. S druge strane ako treba da kažem nešto o sebi, to ide mnogo teže. Nekada svjesno ne želim da ispričam nešto jer se bojim rakcije, ili mislim da neću biti shvaćena a nekada jednostavno ne znam da iskažem. Kao da ne znam tu granicu, ako uopšte postoji, kako i kada nekome ispričati nešto. Svima je čudno što ja mogu mnogo da ćutim. Jednostavno nemam potrebu da pričam. Nekada bih samo sjedila sa nekim ili sama i ćutala. Kada nekoga upoznam tek, naravno pričam, ali se držim na distanci prilično. Da li je zaista nemoguće komunicirati tišinom, energijom, osjećajima?

18.03.2018.

Nešto o nama

Treba razbiti krug u kojem se krećem i pronaći novu putanju. Potrebno mi je a ne znam kako to da učinim. Danas sam na par trnutaka osjetila da je sve na svome mjestu. Po ko zna koji put sam pomislila kako moram da mislim malo više na sebe i ono što mi treba i što osjećam. Poželim često da znam šta je ispod maske koju ljudi nose. Vjerujem da većina nije u potpunosti onakva kakvim se predstavljaju. Da li je to dobro i neophodno. Mislim da ne bi bilo dobro ipak kada bismo uvijek i sa svima bili potpuno otvoreni. Ne bi to bilo ni dobro a ni jednostavno, jer mislim da često nismo ni sami sa sobom otvoreni. Malo čitajući, a malo i upoznajući ljude otkrih da se u jednom čovjeku krije nezamislivo mnogo osobina, osjećaja...

17.03.2018.

Pitanja bez odgovora

Javljaju mi se neke veoma jake emocije koje ne mogu da objasnim. Razgovori sa osobom koju nikada nisam vidjela značili su mi mnogo. Neopisivo mnogo. Osjećala sam kada smo pisali da pronalazim sebe, kao da sve dobija svoje mjesto. Ljudi, događaju, moji raniji osjećaji, sve je dobilo značenje. Osjećala sam ogromnu, ničim izazvanu tugu što ne mogu da dodirnem tu osobu, makar da sjednemo jedno pored drugog. Nisam mogla, i dalje ne mogu, da objasnim sve to sebi. Dopisivali smo se neko vrijeme i sve je ostalo na tome, jer sam shvatila da tako mora da bude. Boli i dalje, manjim intenzitetom. I dalje želim da se naš susret dogodio u realnom svijetu bar na tren da znam konačno da nismo jedno za drugo, ili da jesmo ali da nikada neće biti ništa između nas jer nismo spremni na to ni jedno ni drugo. Da mu očima i prstima pokušam reći sve ono što preko računara nikada neću moći. Sada dan po dan živim pokušavajući da nastavim, i da na to gledam kao na nešto što je završeno i što mora da ostane iza mene. Nikome nisam pričala o tome. Ponekad mislim da bi mi bilo lakše da jesam, ali mislim da ne bih nikome uspjela da objasnim sve ono što sam osjetila, jer mi je vrlo teško i sama sebi to da opišem do kraja. Mislila sam jedno vrijeme ako mu pišem ali pokušam što manje da osjećam ono što on meni piše da će lagano da se ugasi ogromna sreća kada se čujemo i osjećaj da me razumije kao niko do sada. To nije uspjelo do kraja. Ono što je najvažnije je da sam čvrsto i definitivno odlučila da to sačuvam u sebi i sa time nastavim dalje. Ostaće uvijek pitanja ali mislim da je sve tako moralo da bude. Možda neka pitanja moraju da ostanu bez odgovora.

17.03.2018.

Kiša kao izgovor

Volim kišu. Možda mi je draža ova u periodu nakon kojeg dolazi proljeće od one jesenje ali mi je draga svakako. Nekada na mene djeluje veoma umirujuće. Ne znam zašto ali mi je nekako puno draže da čitam, gledam filmove i da se bavim bilo kakvim vidom meditacije kada je tmurno i kišovito. Valjda imam osjećaj da je normalno da se ljudi tada manje kreću, da generalno treba da bude manje dešavanja bilo koje vrste. To naravno nije tačno, ali je takvo mišljenje u skladu sa mojim pasivnim karakterom. Pokušavam svaki dan da radim što više korisnih stvari i da na taj način ispunim dan. Međutim, u svemu tome sam se izgubila. Izgubila sam putanju. Ne vidim jasno nikakav konkretan cilj pa samim tim i sve te aktivnosti nekako nemaju baš pravi smisao odnosno ne vrše svoju funkciju. Imam osjećaj da ako napredujem ili barem smislim neki plan kako bih mogla da napredujem sve to nestane i sve moram ponovo.

03.02.2017.

Uopšteno

Mogu li nekako slova da se poslože sama onako kako treba i da naprave red. Koliko ću ljudi još da upoznam za koje ću militi da misle da sam hladna, na koji nači da se ponašam da to ne bude tako? Da li sam hladna? Zašto? Kako se onda dešava da me nečija rečenica porementi? Zašto razmišljam o svakoj situaciji koju proživim u toku dana toliko? Kako ću srediti sve misli, ojećaje? Umorna sm večeras, kao i većinu dana. Od borbe, iako sam ubjeđena da ne dajem od sebe onoliko koliko bih mogla. Umaraju me ljudi. Kontakt, razgovor, bilo kakav. Ovisna sm o tome da me neko razumije i da podijelim sa nekim djelić svojih emocija a nisam u mogućnosti. Borim se da podijelim sa drugima onoliko koliko mislim da treba. Borba svaki dan. Borba u kojoj sam odlučila da ne odustanem. Ali najgore je u momentima kao što je ovaj kada mi se pomiješa osjećaj da sam donekle ipak napredovala i saznanje koliko toga me očekuje još. Mora da se savlada strah. Strah. Ja. Prepuna sam straha. Parališe me. Ipak se protiv bola borim još više. Bol svaki dan u djelićima posjećuje moje biće. Od svega što sam proživjela kao djevojčica pa nadalje. Pokušavam da ga smjestim gdje treba. Nisam nikada razmišljala o tome. Ne znam tačno kada ali sam počela da ga prepoznajem u sebi. Da prepoznam sve što mi čini. Shvatim u trenu da me je skoro cijeli život pratio bol. Mislih da sa mnom nije u redu nešto, da sam nespremna za sve jer ne mogu da podnesem. Sve vrijeme samo nisam htjela da podignem taj teret i da dam sve od sebe da ga nosim. Znam da moram. Ne posvetih se tome da tražim nekoga ili bilo šta što bi mi pomoglo u tome da se taj teret smanji malo. Slomljena sam sada zbog toga. U komadima. Kupim i sastavljam.

18.12.2016.

Nešto o smislu

Dragi čovječe čija je duša i tijelo od morske pjene. Ne znam da li žudim za tobom ili za sobom koji upoznah jednom. Bila je divna ta ja. Bez greške. Sa gomilom bola, istina, najviše zbog toga što je svjesna da ne može opstati. Da je samo tren. U isto vrjieme i vječnost. Bojala se ona, baš kao i ova ja, te riječi. Beskonačno, vječno, sve je to strašno. Jedna ja, iz prošlosti, je pri susretu sa morem izrazila bojazan kako ne bi trebalo da se približavamo moru jer će nas potopiti ili šta već. Šta zna dijete iz brda bosanskih šta je, sada razumijem, i ne baš toliko, ali za nju veliko i preveliko more. Šta je ona tada znala o prostranstvu, dubini i o čemu. Osim što je vjerovatno znala sve. Sve što je znala tada pokrio je život. Nije ona znala šta je život, nije ni ona druga, dugo poslije. Biće da ova sada na sekundu, možda i manje, dobije vizije o tome. Ne poznajem tu šestogodišnju ja. Psiholozi i terapeuti raznih vrsta bi morali da nas upoznaju.

13.12.2016.

Gdje sam?

Koliko ljudi na planeti zna šta treba da bude? Koliko ljudi zna šta je i šta želi? Da li postoji nešto što bi moralo i trebalo? Dovoljno mi je godina da bih već i sama trebala da znam šta želim. Ja tk sad nisam sigurna. Stvarnost, snovi, život, ljudi, situacije, sve je to tako teško.Ako se odlučim za jedno, krenem i ne uspijem, šta onda? Neke nove svijetove sam otkrila, ali nisam sigurna kakva je situacija tamo.

19.11.2016.

Praznine

Neke ružne ali i neke lijepe događaje iz prošlosti vidim kao snove. Često ne mogu da prizovem u potpunosti emociju koju su izazivali u meni. Ono što je sigurno je to da žive u meni. Svi. Događaji, valjda i ljudi. Svi se nekako privuku, svi su ja. Ne mogu do kraja da ih rasporedim, smjestim. Je li se nešto takvo radi uošte? Nekada volim što su tu, nekada su preteški. Često ne povezujem sve njih. Shvatim nekada da je u toku proces i da se nikada neće vjerovatno ni završiti, da ne treba da se trudim previše. Ono što je možda i najteže su svi oni događaji i ljudi koji se nisu dogodili. One praznine koje niko i ništa neće moći da ispuni. Nisam bila svjesna toga koliko je tu praznog prostora. Koliko neostvarenih osmijeha i riječi. Krenem u dan, sa najvećom mogućom željom da ostvarim nešto. Ono za šta ja smatram da je dovoljno i vrijedno. I bude bolje. Sa svakim malim uspjehom bolje sve bude. Beznadežnost koju osjećam nekada nestaje. Zadovoljna sam u nekim trenucima. Može to da potraje, mada nikada previše dugo dok me ne sačeka sav taj bezdan o kome sam pričala.

16.11.2016.

Pitanja

Da vrištim, ili da ćutim, to bi možda bilo najbolje. Jedino...dosta mi je malo ćutnja. Ovaj moj svijet je postao tijesan. Dobar jeste, dovoljan ipak više nije. Da pitam, nemam snage. Samo ako ne moram izreći pitanje. U jutrima i večerima osjetim djelić onog trenutka. Trenutka kada su se prošlost, sadašnjost i budućnost srele. Kada su se slile i stvorile mene. Neku mene. Novu. Staru. Počela sam da postojim. To je trenutak kad bolje razmislim koji nikada neće pripadati nijednoj vremenskoj odrednici. Sve je vrijeme a taj trenutak mu nikada neće prpadati. Ne dam. Ne dam. Borim se za njega kao što ni za šta nisam. Od svega ga čuvam. Kako snažno niko ne zna.

26.11.2014.

Daljina

Odbljesak sunca na mokrim cestama, prazna lica i još praznije duše. Daleko si, dalje nego što mislim daleko kao Sunce, kao smisao ...kao ljubav i sreća. Može li dalje? Nešto u meni te, uprkos svemu, zove iz te tvoje daljine... pitam se ponekad kako je tamo, da li je slično ovom svijetu koji ja imam?


Stariji postovi

One world is enough for all of us
<< 03/2018 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728293031